Ljiljana Tošić i Blagoja Trpkov 77godišnji čuvari zanata u Srbiji i Sjevernoj Makedoniji

############################# Video Source: www.youtube.com/watch?v=AaM5OCz7tT4

#starizanati #zanatlije #časovničar #Niš #Srbija #sjevernamakedonija #zanati #ženačasovničar #sajdžija • Ljiljana Bogojević i Blagoja Trpkov, oboje u kasnim 70-im godinama, dio su sve manjeg broja tradicionalnih zanatlija u Srbiji i Sjevernoj Makedoniji. Njihova predanost popravci satova i obradi drveta je u suprotnosti sa sve manjim interesovanjem mladih za stare zanate. Njihov rad ističe ugroženu prirodu ovih umjetnosti u našem modernom svijetu, vođenim tehnologijom. • Od skopskog sela Divlje do sela Petrovca, 77-godišnji Blagoja Trpkov nastavlja tradiciju obrade drveta koja je oblikovala njegov život na miran, ali sadržajan način. Za Blagoja se može reći da je samouki majstor, koji je u mladosti naučio izrađivati male stolice, drveno kuhinjsko posuđe, košnice i krošnje promatrajući druge oko sebe. Iako njegove kreacije možda nisu najboljeg kvaliteta, praktične su i imaju prizemni šarm, odražavajući cijeli život snalažljivosti i prilagođavanja. Također, njegova fascinacija tavlijama ne dopušta da one izumru. Kao razlog smanjenja interesa za ove zanate navodi sljedeće: „Treba da se prave, ali više se ne koriste, koristili su se prije u neko drugo vrijeme, sada se ne koriste takve stvari. • Blagojino istraživanje svijeta obrade drveta počelo je u njegovom djetinjstvu, gdje je potreba bila pokretačka snaga razvoja njegovih vještina. Gledajući svoje komšije i članove porodice kako obrađuju drvo, pokupio je osnove zanata. Ove vještine su bile ključne u njegovim mladim godinama, kada je trebalo da pronađe osnovni izvor prihoda. Od zabave i znatiželje do sredstva za preživljavanje, uspio je skromno živjeti kroz svoje praktične kreacije. „U Svetog Nikolu sam nosio da prodajem - krošnje, tavlije za nošenje na glavi koje su žene koristile kada su išle u crkvu, stolice, drške za sjekire, kopače, sve što je trebalo za rad na selu”, ispričao nam je Blagoja ukratko. • Tokom svog života izradio je preko stotinjak malih stolica, od kojih svaki svjedoči o njegovoj sposobnosti da drvo pretvori u funkcionalne komade namještaja, koji su, iako najvjerojatnije neće biti dio kataloga u salonu, ipak idealni za dvorište. Čvrsti su i upotrebljivi, a to je, po njemu, najvažnije. Njegov pristup izradi stolica, poput njegovog pristupa životu, jednostavan je i utemeljen na praktičnosti. • Njegove kašike, za razliku od stolica, u finoj ambalaži mogle su se pronaći čak i na policama nekih trgovina za kućanstvo. No umjesto toga, prema Blagojinim principima, njegove su kreacije završile u brojnim kuhinjama prijatelja, rodbine i poznanika. Među svim njegovim kreacijama, jedan se komad ističe posebnom sentimentalnom vrijednošću - mala drvena krošnja koju je izradio u mladosti. Ova krošnja, iako je vrijeme istrošilo i izlizalo, ostala je najdraži artefakt u Blagojinom životu. Priča o Blagoju Trpkovu nije priča o težnji za umjetničkom izvrsnošću, već o pronalaženju svrhe i zadovoljstva u činu stvaranja. Njegov rad, utemeljen na stvarnosti njegova života i potrebama njegove zajednice, nudi uvid u način života koji slavi praktičnost i snalažljivost. U svijetu u kojem se ručno izrađeni predmeti često cijene zbog svoje umjetnosti, Blagojine kreacije podsjećaju nas na tiho dostojanstvo i vrijednost koja se nalazi u stvarima napravljenim jednostavno da služe i izdrže test vremena. • Kazandžijsko sokače je jedini sačuvani dio stare čaršije u Nišu, a čaršija datira još iz 18. vijeka. Danas je jedno od najpopularnijih mjesta za kafenisanje i dnevni ili večernji izlazak. Nekada u tursko vrijeme ovo je bila zanatlijska četvrt, Sagr Cincar mahala. Krajem 19. vijeka u ovom sokačetu je bilo najviše kazandžija, pa je po tome i dobilo ime. Nakon I svjetskog rata ulica je dobila naziv Kopitareva, ali je uglavnom svi u Nišu i dalje zovu Kazandžijsko sokače. • Nedaleko od Kazandžijskog sokačeta na Obilićevom vencu nalazi se časovničarska radnja najstarije i dugo vremena jedine žene časovničara u Srbiji Ljiljane Bogojević ili kako se predstavila „da se kako je rekla „suprug ne naljuti”- Ljiljane Tošić. Naime, Ljiljana je kada se udala zvanično zadržala svoje djevojačko prezime što je sigurno bilo jako neuobičajeno za njeno vrijeme a rođena je,kao i Blagoja, prije 77 godina. Ono što još povezuje ovo dvoje zanatlija jeste i to što i Ljiljana u sebi ima makedonske krvi. • Ljiljana drži časovničarsku radnju 53 godine a sama radnja postoji 120 godina. I njen otac i njen djeda su radili u ovoj istoj radnji. Ljiljana je počela da uči časovničarski zanat u svojoj 25 godini jer nije mogla da nađe drugi posao. Ali kaže da se nije pokajala I pored toga što je je u penziji Ljiljana se, isto kao i Blagoja, i dalje bavi svojim zanatom. • Produkciju ove priče podržala je Tomson fondacija, kao deo projekta Kultura i kreativnost za Zapadni Balkan (CC4WBs). Priča je kreirana uz finansijsku podršku Evropske unije. Njen sadržaj je isključiva odgovornost autora i ne predstavlja nužno stavove Evropske unije.

#############################

New on site